Ovo je Bernard, prvi radnik u STRABAG Hrvatska

Kada je STRABAG 1998. godine započeo svoje projekte u Hrvatskoj, Bernard je bio naš prvi radnik na gradilištu. Nije znao što točno očekivati, ali imao je volju – a to je često bilo važnije od ostalog. Uvjete za starosnu mirovinu stekao je prije dvije godine, ali je odlučio ostati s nama, na gradilištu, gdje još uvijek rado daje svoj doprinos. Kroz gotovo 27 godina rada prošao je razne uloge. Od cestovnog radnika i asfaltera, preko rada na utovarivaču i valjku, sve do skladištara, a iza njega ostaju kilometri cesta, piste, petlje i tuneli – ali i priče, savjeti i iskustvo koje je nesebično dijelio s kolegama.
S Bernardom smo razgovarali povodom njegova skorog odlaska u mirovinu – i ovom pričom mu želimo reći: Hvala!

Od prvog metra asfalta do skladišta – što je sve stalo u gotovo 27 godina rada?


Bernard: Počeo sam kao radnik na cesti, a moj prvi projekt bio je sanacija magistrale kod Senja 1998. godine. Najduže sam radio kao asfalter, više od 20 godina. Osim toga, radio sam i na utovarivaču i valjku, pomagao u doziranju silosa, bio pomoćni radnik, a danas sam skladištar na projektu Aglomeracije Rijeka.
Radio sam duž cijele Hrvatske i regije. Između ostalog, aerodromske piste u Puli, Dubrovniku i Zagrebu, gotovo sve autoceste u Hrvatskoj, petlje kod Žute Lokve i Otočca. Radili smo i oko tunela Sveti Marko kod Karlovca te skoro sve faze izrade baze na Kukuljanovu.

Kako je sve počelo i zašto baš STRABAG?

Bernard: Prije STRABAG-a, između ostalog, radio sam u Njemačkoj kao montažer PVC stolarije. Nakon rata, vratio sam se u Hrvatsku, baš u trenutku kada je STRABAG započinjao svoje prve projekte. Tada su tražili trojicu cestovnih radnika, a ja sam bio jedan od njih.
I danas se sjećam prvog dana kada sam počeo raditi. Sjećam se i da su me ljudi oko mene tada upozoravali na moguće nepravilnosti u isplati plaća u Hrvatskoj jer je to tako funkcioniralo, ali nisam se time opterećivao. Od samog početka rada u STRABAG-u, sve je bilo točno i pravovremeno kako smo se dogovorili, a do danas mi nikada plaća nije kasnila.

Kako danas izgleda vaš radni dan?

Bernard: Više od pola godine radim kao skladištar na projektu Aglomeracije Rijeka i to ću raditi do mirovine koja me čeka za nekoliko mjeseci – i iskreno, još nisam spreman. Teško mi je zamisliti dan bez ranog ustajanja, bez obaveza, bez dinamike nakon toliko godina rada.
Svaki dan počinje izdavanjem robe potrebne za izgradnju projekta, od cijevi, strojeva, alata, do sitnog materijala. Isprva mi je bilo i teško i izazovno jer nisam znao nazive robe niti gdje se što nalazi, a teško je bilo i kolegama kojima, u tom trenutku, nisam mogao pomoći. S vremenom sam sve naučio uz pomoć tih istih kolega i sad mi je to užitak raditi. Posebno se trudim oraspoložiti i nasmijati ljude oko sebe te sve raditi kroz smijeh i šalu, mislim da ta pozitivna atmosfera čini svu razliku.

A kroz godine sam uvijek nastojao pomoći svim kolegama, posebno mlađima, savjetovati ih, nasmijati. Ako vidim da im mogu olakšati posao, uvijek im pokažem kako. Iako za neke stvari treba imati i iskustva, nastojim ga prenijeti drugima jer su i meni pomagali kad sam tek krenuo.
Sjećam se i svog prvog poslovođe koji mi je bio veliki uzor i podrška. Motivirao me da se okušam na utovarivaču i pokazao da ništa nije teško te da se sve može naučiti, samo ako imaš volje.

Što biste poručili mlađim kolegama?

Bernard: Uvijek govorim da ima i lakših i težih dana, ali ništa nije nerješivo. Neki dani su izazovniji i treba više raditi, ali nakon toga uvijek dođu lakši dani. Ne treba donositi odluke samo na temelju težih dana, oni svakako prođu. I ne bojte se posla. S voljom i dobrim ljudima sve se može.

I za kraj – što vas veseli izvan posla?

Bernard: Još uvijek tražim hobije za mirovinu, ali otići na plažu sa ženom i briga za vrt su, za početak, dobra kombinacija!